Kula Lotrščak

Kula Lotrščak jedna je od simbola Zagreba. Nalazi se na Gradecu, uz nekadašnja mala gradska vrata Dverce na Strossmayerovom šetalištu. Uz Kamenita vrata i Popov toranj smatra se do danas najbolje sačuvanim objektom gradskog obrambenog sustava. Lotrščak se isprva zvao kula od Dverca, ali od 1646. kada je u njemu smješteno zvono (lat. campana latrunculorum - zvono pljačkašâ, razbojnikâ, ili iskrivljeno starozagrebački »lotrijašâ«) počeo se zvati Lotrščakom.

Kula po svom četvorinastom tlocrtu, po strukturi zidova i po proporcijama romanički je fortifikacijski objekt koji se nakon svoje obrambene funkcije prilagođavao potrebama raznih vremena. Svoj današnji izgled dobila je u 19. stoljeću nakon pregradnji koje je izveo arhitekt Kuno Waidmann. Kula je visoka 19 metara, krovište pet, kupola šest, ukupno 30 metara.

U Kuli je smješten Grički top, koji svakog dana pucnjem označava podne. Na vrhu se nalazi kupola s vidikovcem.

Razglednice

Evo i par razglednica Zagreba (iz 1904. - 1906. g.)

Kip Blažene Djevice Marije na Markovom trgu

Prilikom pregledavanja starih slika uočila sam da je prije na trgu Sv. Marka stajao kip (kojeg danas tamo više nema), pa sam išla malo istraživati.

Naime radi se o kipu Blažene Djevice Marije. Zbog trošnosti kipa, na gradskoj skupštini 1864. g. se odlučuje da se ovaj zamjeni novim. Za izradu novog kipa se zadužuje poznati kipar A.D. Fernkornu (on je napravio i spomenik Banu Jelačiću).

1865. jenapravio novi i veći kip. 1865. g. se stari kip uklanja. Dogovorom je 1873. g. novi kip postavljen na Kaptol gdje i tamo danas stoji, jer se na Trgu Sv. Marka više nije uklapao.

Zbog dotrajalosti i trošnosti kipa, 1864. na gradskoj skupštini su odlučili da se ovaj kip zamjeni novim. Izrada novog kipa je dodjeljena poznatom kiparu A.D. Fernkornu (napravio spomenik Jelačiću) i 1865. je napravio novi ali veći kip. Kako se nije uklapao u prostor trga, novi je kip dogovorom postavljen 1873.g na Kaptol gdje i danas stoji. Stari kip je uklonjen 1869.

Kraljičin zdenac

Kraljičin zdenac
(Kraljica Barbara Celjska, Bogom dana Kraljica Mađarske, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, itd.)

Legende govore da je uvijek bila obučena u crno, uz to bila je strašno zla. Imala je gavrana kojeg je obožavala. Kad se naljutila ili je tko što skrivio, zapovijedila je gavranu da napadne čovjeka kojeg bi on kanđama i kljunom usmrtio. Iz šale je znala gavrana naputiti na svoje dvorjane, no, oni su se naučili obraniti. Pričalo se kako je svoje ljubavnike, kad bi ih se zasitila, bacala s kule u smrt ili ih je pustila u kavez s veprom. Uživala je promatrajući kako vepar ubija nesretnika.

Kad su Turci stigli podno Medvedgrada, nitko joj nije htio pomoći zbog njenog groznog ponašanja. Zato je pozvala vraga i zaklela se: “Pukni vrag, dam ti Medvedgrad i sebe!”. Bile su to njezine riječi koje je kasnije požalila.

Vrag se odazvao njenim ponudama i otjerao Turke. Tad je ona htjela prevariti vraga da poništi kletvu. Ponudila je dvanaest vjedara zlata onome tko ju triput prenese oko tvrđave. To nije nikome uspjelo zbog paklenih stupica koje je vrag postavio. Zbog toga je postala još prokletija. Kad je umrla, pretvorila se u zmijsku kraljicu, a njene podanice zmije čuvaju njeno zlato koje je sakriveno negdje u podzemnim hodnicima što vode na Kaptol ili čak možda negdje u hodnicima na Griču.

Postoji jedna priča da je neki mladić uspio ubiti zmiju, ali se bojao uzeti zlato jer je znao da je prokleto.

Nakon rata, pak, vođeni pričama o zakopanom blagu, brojni avanturisti su prekapali po ruševinama grada te potkapali južnu kulu, koja se tada urušila. Stare fotografije svjedoče o njenom postojanju, a obnovljena je 1994. godine.

Trgovina Juliusa Hühna

Trgovina Juliusa Hühna

Tko je Julius Hühn?

Julije Hühn, pionir hrvatske litografije, nedovoljno je poznat u odnosu na mnogostruku aktivnost koju je razvio u Zagrebu sredinom 19. stoljeća.

Julije Hühn potječe iz Tiringije. Litografiju je izučio kod Karla Albrechta pa se odmah zatim naselio u Zagrebu i tu 1858. otvara vlastiti litografski zavod koji djeluje sve do kraja stoljeća. Do osnutka njegovog zavoda grafički listovi za domaće potrebe otiskivali su se pretežno u Beču.

Hühn je prvi litografirao niz veduta Zagreba i drugih većih mjesta u Hrvatskoj. Te su litografije zanimljiva i dragocjena svjedočanstva, najstarija te vrsti u nas. On ih je izrađivao po vlastitim fotografijama ili prema crtežima drugih autora. Velik broj litografija istaknutih ličnosti hrvatskog političkog i kulturnog života izradio je na nagovor Ivana Kukuljevića-Sakcinskog.

Rudolfova vojarna

Pješačka vojarna "Kraljevića Rudolfa" ili poznatije kao Rudolfova vojarna, naziv je za povijesni kompleks zgrada u zapadnom dijelu Zagreba (Črnomerec). Prema izvornom projektu na toj je lokaciji bilo izgrađeno 13 zgrada različite namjene prema nacrtima dvaju bečkih arhitekata. Rudolfova vojarna zaštićena je kao spomenik kulture. Od nje su nakon rušenja dijela kompleksa krajem 1970-ih godina ostale tek četiri zgrade. U njima su danas smještene Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, gradske službe, te Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Gradnja Rudolfove vojarne započela je 1888. godine.

Prostor (livada) koja se nalazi na mjestu vojarni (iza današnjih preostalih zgrada) zove se Trg Francuske Republike i jedan dio se zove Trg dr. Franje Tuđmana.

Poplava u Zagrebu

U noći od 25. na 26. listopada 1964. g. izlila se rijeka Sava iz korita i izazvala najkatastrofalniju poplavu u povijesti Zagreba. Do poplave je dovela činjenica da su nasipi bili relativno slabi, a da je u to doba područje uz Savu bilo već gusto naseljeno. I prije je zasigurno bilo izlijevanja takvog opsega, no nikada prije nije toliko ljudi živjelo na izljevnom području. Vodeno jezero koje se stvorilo izlijevanjem bilo je dugačko oko 14 kilometara, a široko i do 4 kilometra. Poplavljeno je bilo područje od preko 6000 hektara, na kojem je živjelo 183,000 građana. Oko 40,000 ljudi moralo je napustiti svoje domove. Poplavljeno je bilo oko 15,000 stambenih zgrada, od čega je oko 10,000 stambenih jedinica nakon poplave ostalo neupotrebljivo za stanovanje. Uništena je ili oštećena 81 trafostanica. Stradalo je 17 ljudskih života.

 Nadvožnjak u Savskoj kod Cibone - Poplava 1964. g.

Lječilište Brestovac

Medvednica - Lječilište Brestovac 1927. g.

Kao što sam već napisala u priči kod fotografije "Lady Šram", ovo je lječilište koje je za nju izgradio Milivoj Dežman da bi ju mogao izlječiti od tuberkuloze. Nažalost mu to nije uspjelo i ona mu je umrla na rukama.

Nekada je sanatorij, odnosno cijeli kompleks, bio veliko i lijepo lječilište (nešto tipa "zagrebačke klinike Schwarzwald"). Bilo je to prvo specijalizirano lječilište za plućne bolesti u ovom dijelu Europe. U njemu je postojala knjižnica, kino-dvorana, ali i gospodarski objekti poput mljekare, pekarnice ili farme svinja.

Zbog promjena u zdravstvenom sustavu te zbog novih medicinskih metoda liječenja tuberkuloze sanatorij je zatvoren 1968. godine i od tada je napušten i propada.

Zagrebački zbor

Martićeva - Zagrebački zbor 1926. g.

Za one koji ne znaju:
Zagrebački zbor je naziv međunarodne gospodarske izložbe i dioničarskog društva, koje je djelovalo u Zagrebu između 1909. i 1946., preteča Zagrebačkog velesajma.

Zgrada na uglu Ilice i Gundulićeve

Na uglu Ilice i Gundulićeve ulice, u prizemlju jednokatnice Ferdinanda Budickog, građenoj u gotskom stilu, 1902. otvorena je prva zagrebačka prodavaonica automobila, motorkotača, prikolica, bicikla i šivaćih strojeva "Singer".

Prvi automobil stigao je u Zagreb iz Varaždina, 1899. godine.

Kuća Budickoga srušena je 1907., i na njezinom mjestu podignuta je palača Hrvatsko-slavonske zemaljske banke.

U prizemlju i polukatu banke otvorena je nova kavana Corso sa striptiz-barom koji su stariji purgeri zvali "Kokošinjec". Bila je to u Zagrebu prva kavana s ulaznim pokretnim vratima, omiljeno okupljalište zagrebačkih masona.

1903. g.

Danas

 

Lady Šram

Lady Šram

Ljerka Šram (Zagreb, 19. siječnja 1874. - Zagreb, 26. studenog 1913.), hrvatska glumica legendarne ljepote, a svojevremeno je važila za jednu od najljepših zagrebačkih glumica uopće.

Bila je učenica Adama Mandrovića, te članica zagrebačkog kazališta od 1888. do smrti. Isprva je igrala naivke, a potom, urođenog i profinjenog smisla za komiku, briljirala u komediji. Zapamćena je kao interpretatorica salonskih i romantičnih likova na kazališnoj pozornici.
Još onda ju se smatralo pripadnicom "stare garde". Bila je omiljena pojava u kazalištu i ostala je nezaboravnom "Madame Sans-Gêne".

Njezina nesretna ljubavna priča:

O njoj se šaptalo u građanskim salonima, u kazališnim hodnicima i kavanama. O ljubavi koja je pomno prikrivana, diskretno prešućivana, dovoljno snažna da satka legendu. Bila je to ljubav kazališne dive Ljerke Šram i Milivoja Dežmana uglednog liječnika, glavnog urednika i direktora tadašnjih najjačih dnevnih novina Obzora. Sve je započelo u zagrebačkoj Mesničkoj ulici, gdje su se kao djeca igrali Ljerka i Milivoj. Oboje su pripadali krugu najuglednijih obitelji u gradu. Ljerkin je otac bio odvjetnik i potpredsjednik Hrvatskog sabora, a Milivojev liječnik, književnik i saborski zastupnik.

Tako su Ljerka i Milivoj, najbolji prijatelj njena starijeg brata, odrastali zajedno. Ljerka je procvala u ljepoticu, a Milivoj se odjednom smrtno zaljubio u to prekrasno biće koje je donedavno bilo njegov drug u igri. Ljerka nije ostala ravnodušna. Prihvatila je njegovo očitovanje nježne, mladenačke ljubavi i uzvratila mu osjećaje, te obećala da će ga čekati dok se ne vrati sa studija medicine u Grazu.

Ipak se Ljerka nepromišljeno udala za izvjesnog bonvivana, atraktivnog bankara. Nakon par godina braka, on ju ostavlja s malim djetetom, samu i osramoćenu, pronevjerivši veću svotu novca u banci u kojoj je radio. Premda mu je udajom slomila srce, Milivoj ju voli tako duboko da bez kolebanja priskače u pomoć, nudeći joj svoje prijateljstvo i zaštitu.

Živjeli su kao nevjenčani par, dok njihovu tihu sreću nije pomutila Ljerkina bolest. Oboljela je od sušice. Milivoj je kao liječnik okrenuo nebo i zemlju ne bi li ju spasio. Iskoristio je sve svoje profesionalno znanje i društvenu moć da sagradi lječilište Brestovac na Medvednici. Sve je bilo uzalud. Ljerka mu je umrla na rukama. Jedini spas nalazi u aktivnom društvenom radu. Nikad nije želio pričati o Ljerki, tajne svog srca dobro je sakrio, otvarajući put besmrtnoj priči o velikoj ljubavi.

Stup srama...

Pranger - Stup Srama, na koji su u srednjem vijeku i poslije vezali i kažnjavali osuđene za neke prekršaje (često prostitucija, klevetanja, krađa)

Na glavnom trgu u Vinici još se i danas nalazi pranger – stup srama s mjerom za žito iz 15. stoljeća, što dokazuje da je i Vinica bila trgovačko i sudsko središte. Vinica je postojala još u rimsko doba, a zvala se Vinea. Stari Rimljani su u kamenolomu kod Marčana vadili kamen »vinecit«, koji se lako obrađuje premda je izrazito tvrd. Od tog su kamena izgrađene mnoge crkve (djelomično i Zagrebačka katedrala) i palače u Varaždinu, Zagrebu i Beču. Kamen se i dan danas koristi za restauratorske potrebe. U dolini Jelovica kod Majšperka vadio se poseban pješčenjak, iz kojega su bile izgrađene mnoge kuće i palače sve do austrijskog Graza.

 Iako ovo nije Zagreb, ipak sam stavila jer je u Varaždinskoj županiji, a u Varaždinu je tada tamo zasjedao Sabor i manje više se sve tamo događalo.

Tkalčićeva...

Današnja Tkalčićeva dok je još potok tekao (prije 1898. g.)
Zbog zagađenja potoka on je 1898. g. nadsvođen i preusmjeren u dolinu Ribnjaka, a potom i do rijeke Save u sklopu najvećeg komunalnog projekta za ono vrijeme – izgradnje kanalizacije grada.
Od tada se ulica naziva Potok, a 1913. godine dobiva naziv Tkalčićeva ulica po velikom povjesničaru Ivanu Krstitelju Tkalčiću koji se posvetio proučavanju povijesti Zagrebačke biskupije i grada Zagreba.

Dobro došli na moj novi blog. Ovdje ću stavljati stare slike Zagreba kako je bio nekada i tu i tamo po koju odgovarajuću priču. Volim Zagreb a pogotovo volim stari grad. Fasciniraju me stare zgrade i život kakav je bio prije. Da je moguće, voljela bi bar na jedan dan otputovati u prošlost samo da vidim kako je tada bilo živjeti i kako je sve izgledalo.

Ako imate kakve stare slike i pripadajuću zanimljivu priču, možete sve poslati na moj mail --> zagreb.nekada@gmail.com <-- pa ću objaviti ovdje na blog (naravno i s vašim podacima, tko želi).
Evo i prve slikice.

Jelačićev trg, sjeverna strana (1880. g.)