Rudolfova vojarna

Pješačka vojarna "Kraljevića Rudolfa" ili poznatije kao Rudolfova vojarna, naziv je za povijesni kompleks zgrada u zapadnom dijelu Zagreba (Črnomerec). Prema izvornom projektu na toj je lokaciji bilo izgrađeno 13 zgrada različite namjene prema nacrtima dvaju bečkih arhitekata. Rudolfova vojarna zaštićena je kao spomenik kulture. Od nje su nakon rušenja dijela kompleksa krajem 1970-ih godina ostale tek četiri zgrade. U njima su danas smještene Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, gradske službe, te Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Gradnja Rudolfove vojarne započela je 1888. godine.

Prostor (livada) koja se nalazi na mjestu vojarni (iza današnjih preostalih zgrada) zove se Trg Francuske Republike i jedan dio se zove Trg dr. Franje Tuđmana.

Poplava u Zagrebu

U noći od 25. na 26. listopada 1964. g. izlila se rijeka Sava iz korita i izazvala najkatastrofalniju poplavu u povijesti Zagreba. Do poplave je dovela činjenica da su nasipi bili relativno slabi, a da je u to doba područje uz Savu bilo već gusto naseljeno. I prije je zasigurno bilo izlijevanja takvog opsega, no nikada prije nije toliko ljudi živjelo na izljevnom području. Vodeno jezero koje se stvorilo izlijevanjem bilo je dugačko oko 14 kilometara, a široko i do 4 kilometra. Poplavljeno je bilo područje od preko 6000 hektara, na kojem je živjelo 183,000 građana. Oko 40,000 ljudi moralo je napustiti svoje domove. Poplavljeno je bilo oko 15,000 stambenih zgrada, od čega je oko 10,000 stambenih jedinica nakon poplave ostalo neupotrebljivo za stanovanje. Uništena je ili oštećena 81 trafostanica. Stradalo je 17 ljudskih života.

 Nadvožnjak u Savskoj kod Cibone - Poplava 1964. g.

Lječilište Brestovac

Medvednica - Lječilište Brestovac 1927. g.

Kao što sam već napisala u priči kod fotografije "Lady Šram", ovo je lječilište koje je za nju izgradio Milivoj Dežman da bi ju mogao izlječiti od tuberkuloze. Nažalost mu to nije uspjelo i ona mu je umrla na rukama.

Nekada je sanatorij, odnosno cijeli kompleks, bio veliko i lijepo lječilište (nešto tipa "zagrebačke klinike Schwarzwald"). Bilo je to prvo specijalizirano lječilište za plućne bolesti u ovom dijelu Europe. U njemu je postojala knjižnica, kino-dvorana, ali i gospodarski objekti poput mljekare, pekarnice ili farme svinja.

Zbog promjena u zdravstvenom sustavu te zbog novih medicinskih metoda liječenja tuberkuloze sanatorij je zatvoren 1968. godine i od tada je napušten i propada.

Zagrebački zbor

Martićeva - Zagrebački zbor 1926. g.

Za one koji ne znaju:
Zagrebački zbor je naziv međunarodne gospodarske izložbe i dioničarskog društva, koje je djelovalo u Zagrebu između 1909. i 1946., preteča Zagrebačkog velesajma.

Zgrada na uglu Ilice i Gundulićeve

Na uglu Ilice i Gundulićeve ulice, u prizemlju jednokatnice Ferdinanda Budickog, građenoj u gotskom stilu, 1902. otvorena je prva zagrebačka prodavaonica automobila, motorkotača, prikolica, bicikla i šivaćih strojeva "Singer".

Prvi automobil stigao je u Zagreb iz Varaždina, 1899. godine.

Kuća Budickoga srušena je 1907., i na njezinom mjestu podignuta je palača Hrvatsko-slavonske zemaljske banke.

U prizemlju i polukatu banke otvorena je nova kavana Corso sa striptiz-barom koji su stariji purgeri zvali "Kokošinjec". Bila je to u Zagrebu prva kavana s ulaznim pokretnim vratima, omiljeno okupljalište zagrebačkih masona.

1903. g.

Danas

 

Lady Šram

Lady Šram

Ljerka Šram (Zagreb, 19. siječnja 1874. - Zagreb, 26. studenog 1913.), hrvatska glumica legendarne ljepote, a svojevremeno je važila za jednu od najljepših zagrebačkih glumica uopće.

Bila je učenica Adama Mandrovića, te članica zagrebačkog kazališta od 1888. do smrti. Isprva je igrala naivke, a potom, urođenog i profinjenog smisla za komiku, briljirala u komediji. Zapamćena je kao interpretatorica salonskih i romantičnih likova na kazališnoj pozornici.
Još onda ju se smatralo pripadnicom "stare garde". Bila je omiljena pojava u kazalištu i ostala je nezaboravnom "Madame Sans-Gêne".

Njezina nesretna ljubavna priča:

O njoj se šaptalo u građanskim salonima, u kazališnim hodnicima i kavanama. O ljubavi koja je pomno prikrivana, diskretno prešućivana, dovoljno snažna da satka legendu. Bila je to ljubav kazališne dive Ljerke Šram i Milivoja Dežmana uglednog liječnika, glavnog urednika i direktora tadašnjih najjačih dnevnih novina Obzora. Sve je započelo u zagrebačkoj Mesničkoj ulici, gdje su se kao djeca igrali Ljerka i Milivoj. Oboje su pripadali krugu najuglednijih obitelji u gradu. Ljerkin je otac bio odvjetnik i potpredsjednik Hrvatskog sabora, a Milivojev liječnik, književnik i saborski zastupnik.

Tako su Ljerka i Milivoj, najbolji prijatelj njena starijeg brata, odrastali zajedno. Ljerka je procvala u ljepoticu, a Milivoj se odjednom smrtno zaljubio u to prekrasno biće koje je donedavno bilo njegov drug u igri. Ljerka nije ostala ravnodušna. Prihvatila je njegovo očitovanje nježne, mladenačke ljubavi i uzvratila mu osjećaje, te obećala da će ga čekati dok se ne vrati sa studija medicine u Grazu.

Ipak se Ljerka nepromišljeno udala za izvjesnog bonvivana, atraktivnog bankara. Nakon par godina braka, on ju ostavlja s malim djetetom, samu i osramoćenu, pronevjerivši veću svotu novca u banci u kojoj je radio. Premda mu je udajom slomila srce, Milivoj ju voli tako duboko da bez kolebanja priskače u pomoć, nudeći joj svoje prijateljstvo i zaštitu.

Živjeli su kao nevjenčani par, dok njihovu tihu sreću nije pomutila Ljerkina bolest. Oboljela je od sušice. Milivoj je kao liječnik okrenuo nebo i zemlju ne bi li ju spasio. Iskoristio je sve svoje profesionalno znanje i društvenu moć da sagradi lječilište Brestovac na Medvednici. Sve je bilo uzalud. Ljerka mu je umrla na rukama. Jedini spas nalazi u aktivnom društvenom radu. Nikad nije želio pričati o Ljerki, tajne svog srca dobro je sakrio, otvarajući put besmrtnoj priči o velikoj ljubavi.

Stup srama...

Pranger - Stup Srama, na koji su u srednjem vijeku i poslije vezali i kažnjavali osuđene za neke prekršaje (često prostitucija, klevetanja, krađa)

Na glavnom trgu u Vinici još se i danas nalazi pranger – stup srama s mjerom za žito iz 15. stoljeća, što dokazuje da je i Vinica bila trgovačko i sudsko središte. Vinica je postojala još u rimsko doba, a zvala se Vinea. Stari Rimljani su u kamenolomu kod Marčana vadili kamen »vinecit«, koji se lako obrađuje premda je izrazito tvrd. Od tog su kamena izgrađene mnoge crkve (djelomično i Zagrebačka katedrala) i palače u Varaždinu, Zagrebu i Beču. Kamen se i dan danas koristi za restauratorske potrebe. U dolini Jelovica kod Majšperka vadio se poseban pješčenjak, iz kojega su bile izgrađene mnoge kuće i palače sve do austrijskog Graza.

 Iako ovo nije Zagreb, ipak sam stavila jer je u Varaždinskoj županiji, a u Varaždinu je tada tamo zasjedao Sabor i manje više se sve tamo događalo.

Tkalčićeva...

Današnja Tkalčićeva dok je još potok tekao (prije 1898. g.)
Zbog zagađenja potoka on je 1898. g. nadsvođen i preusmjeren u dolinu Ribnjaka, a potom i do rijeke Save u sklopu najvećeg komunalnog projekta za ono vrijeme – izgradnje kanalizacije grada.
Od tada se ulica naziva Potok, a 1913. godine dobiva naziv Tkalčićeva ulica po velikom povjesničaru Ivanu Krstitelju Tkalčiću koji se posvetio proučavanju povijesti Zagrebačke biskupije i grada Zagreba.

Dobro došli na moj novi blog. Ovdje ću stavljati stare slike Zagreba kako je bio nekada i tu i tamo po koju odgovarajuću priču. Volim Zagreb a pogotovo volim stari grad. Fasciniraju me stare zgrade i život kakav je bio prije. Da je moguće, voljela bi bar na jedan dan otputovati u prošlost samo da vidim kako je tada bilo živjeti i kako je sve izgledalo.

Ako imate kakve stare slike i pripadajuću zanimljivu priču, možete sve poslati na moj mail --> zagreb.nekada@gmail.com <-- pa ću objaviti ovdje na blog (naravno i s vašim podacima, tko želi).
Evo i prve slikice.

Jelačićev trg, sjeverna strana (1880. g.)